Rani razvoj mozga

Početna » Publikacije » Rani razvoj mozga

Nasljeđe, ljubav i njega u ranom razvoju mozga

Uobičajena je predrasuda da smo svojim rođenjem stvoreni u cijelosti, da nam je potrebno samo nešto hrane i vremena kako bi porasli i postali odrasli. No, skriveno od očiju roditelja, događaju se zadivljujući procesi u kojima se nastavlja rađanje i sazrijevanje. Možda su najtajanstveniji i najznačajniji događaji koji se odvijaju u mozgu djeteta u periodu od njegovog rođenja pa sve do odrasle dobi.

Nove tehnologije su nam omogućile upoznati cijeli jedan svijet i razmjeti što se događa i koji čimbenici utječu na rani razvoj mozga. S jedne strane je riječ o našem nasljeđu; o genima i programu koji određuju potencijale razvoja našeg mozga; no s druge strane, riječ je i o vanjskim utjecajima koji određuju u kojoj će se mjeri ovi potencijali razviti. Bez skladnog međusobnog djelovanja nema niti skladnog i potpunog razvoja mozga.

Što se događa s moždanim stanicama tijekom prvih godina života?

Za vrijeme prenatalnog razvoja, stanice mozga nastaju zapanjujućom brzinom od oko 250.000 stanica u minuti. Sredinom trudnoće stvorene su milijarde moždanih stanica (neurona). Pri rođenju, mozak dosegne 70% veličine i 25% težine odraslog mozga. U periodu koji slijedi, nastaju nove moždane stanice (neuroni) koji putuju na svoja konačna odredišta. Podstaknuti podražajima izvana, moždane stanice stvaraju međusobne poveznice (sinapse), čime se omogućava njihovo međusobno komuniciranje. Najveći dio kasnijeg prirasta težine mozga događa se upravo na račun stvaranja sinaptičkih veza između neurona, te povećanja broja potpornih (glija) stanica. Sinaptičke veze umrežuju moždane stanice i omogućavaju međusobni prijenos signala.

I same moždane stanice postupno sazrijevaju – mijenjaju svoj izgled i funkciju. Tipični neuron se sastoji od staničnog tijela, dendrita i aksona (Slika 1).

Slika 1.

Stanično tijelo osigurava biološke funkcije, baš kao i kod svake druge žive stanice. Dakle, tijelo neurona uključuje i jezgru u kojoj se nalazi DNK i omogućuje ekspresiju gena uz pomoć kojih neuron postiže svoju funkciju: procesiranje informacija. Dendriti i aksoni su produžeci staničnog tijela, vrlo su tanki u odnosu na veličinu tijela stanice i funkcija im je prikupljanje (dendrit) i odašiljanje (akson) informacija. Dendriti i aksoni omogućuju moždanim stanicama da se povežu u veliku mrežu koju nazivamo mozak, ili još općenitije, živčani sustav. Neuroni  međusobno komuniciraju odašiljući elektro-kemijske signale.

Tako izdanci kojima međusobno komuniciraju postaju sve razgranatiji a dugački krak (akson) kojim se impulsi iz jedne moždane stanice vode prema drugoj dobijaju ovojnicu koja omogućava brži prijenos impulsa. Dakle vremenom mreža kojom se prenose informacije iz jednog dijela mozga u drugi postaje sve bogatija a prijenos sve brži.

U procesu razvoja, neuroni odgovaraju na stimulaciju iz okoline međusobnim povezivanjem – stvaraju se (granaju) neuronske poveznice.  Niti kojima se neuroni povezuju (dendriti) stvaraju složene živčane puteve.  Ako je stanica mozga opetovano izložena stimulaciji jednakog obilježja,  te poveznice postaju deblje. Jedinstveni način na koji majka njeguje i odgaja dijete vjerojatno i uvjetuje našu različitost; način na koji razmišljamo, komuniciramo i djelujemo. I ne samo majka, nego i otac i svi ostali koji redovito održavaju veze sa djetetom ostavljaju neizbrisiv trag u njegovoj osobnosti. Sjetimo se samo koliko djetetu znači njegova „teta“ u vrtiću, sjećanje na sve što je ona donijela ostaju do odrasle dobi.

Ukoliko se podražaj ne ponavlja, poveznice se stanjuju i ubrzo nestaju (“sasuše” se). Konačni učinak je gusta mreža neuralnih puteva koji nastaju kao posljedica fizioloških procesa podstaknutih stimulacijom i učenjem. Povećanje veličine i težine mozga su predvidljivi neurofiziološki rezultati stimulativnog utjecaja okoliša na njegov razvoj.

Doživljaji kojima je dijete izloženo predstavlja podsticaj koji pokreće aktivnost između dendrita i aksona te nastaju sinapse (poveznice). U daljnjem tijeku razvoja djeteta, sinapse postaju sve složenije, poput mladog drveta koje pruža nove grane i ogranke. Nakon treće godine sinaptogeneza se usporava i traje otprilike do desete godine. Od poroda do navršene treće godine u mozgu nastaje više sinapsi nego što će biti potrebno u odrasloj dobi. Sinaptičke veze i putevi koje mozak učestalo koristi ostati će očuvane i učvrstiti se, a veze koje se ne koriste će zauvijek nestati. U usporedbi sa odraslim mozgom, u dobi od 3 godine, mozak ima dvostruko više međusobnih veza između svojih 100 milijardi neurona koji se nalaze u kori velikog mozga (Slika 2).

Slika 2. Povećanje broja sinapsi, potom smanjenje
novorođenče    6 godina    14 godina

Mozak ima sposobnost mijenjanja fizičkih, kemijskih i strukturnih obilježja kao odgovor na vanjske podražaje – doživljaje iz okoline, stoga se može reći da se arhitektura svakog ljudskog mozga mijenja pod utjecajem svih novostečenih vještina i znanja. Kako bi pomogli djetetu da bude uspješno, trebamo osigurati mnoštvo pozitivnih socijalnih prilika i mogućnosti učenja, kako bi sinapse koje su njima podražene ostale trajno.

Najznačajnija je spoznaja da na ove procese utječu nasljedni čimbenici (potencijal rasta i razvoja mozga uvjetovan nasljeđem) uz gotovo jednako značajne utjecaje vanjskih čimbenika kao što su ljubav, njega, odgoj i obrazovanje. Tek uz međusobnu interakciju dolazi do stvaranja konačnog izgleda (arhitekture) i funkcije mozga; bez vanjskih čimbenika nema normalnog rasta i razvoja moždanih struktura i njihovih funkcija.

Utjecaj stresa

U dojenačkoj dobi i ranom djetinjstvu stres može poremetiti razvoj mreže moždanih stanica. Povišene razine glavnih prenosioca signala  (kemijskih supstanci, tzv. messengers) koje se javljaju kao odgovor na stres, mogu zakočiti proces umrežavanja stanica (sinaptogenezu). Kronično doživljavanje stresa može stvoriti negativne obrasce razmišljanja i osjećanja koji mogu ostati trajno – cijeli život. Odvajanje od roditelja je jedan od najvećih stresova u prvim godinama života jer izaziva osjećaj egzistencijalne ugroženosti, apsolutne bespomoćnosti i nezaštićenosti!

Novije epidemiološke studije su pokazale da stres u dojenačkoj dobi može doprinijeti nastanku različitih poremećaja: psihičkih – u rasponu od autizma pa do depresije, bolesti krvnih žila srca, nasilja u obitelji, alkoholizma i narkomanije. Izloženost stresu u najranijoj dobi višestruko povećava učestalost ovih bolesti!

Izrazito zaštitno djeluje skladni rani odnos između roditelja i dojenčeta, takozvani sigurni tip privrženosti. U njemu majka i dijete predstavljaju nedjeljivu cjelinu, toplo i skladno komuniciraju i međusobno se razumiju. Iz toga dijete dobija osjećaj zaštićenosti i voljenosti. Uz takve osjećaje i potporu majke stres ima značajno manje nepovoljnih utjecaja na razvoj mozga. Djeca koja su izložena zlostavljanju, zanemarivanju, nesigurnosti ili disorganiziranosti odnosa s roditeljem (uključujući i maternalnu depresiju) mogu dugotrajno imati poremećen obrazac izlučivanja kortizola – hormona nadbubrežne žlijezde. U odrasloj dobi imaju osjećaj da ih nitko ne razumije; postaju „buntovnici bez razloga“, manje su uspješni kasnije u životu i češće odlaze u bolesti ovisnosti, socijalnu patologiju i kriminal. Moguće se ovim podacima može objasniti i tako velika učestalost depresije i ostalih psihičkih poremećaja odraslih. Naime suvremeni način življenja je donio i značajne promjene u živote mladih roditelja – djeca se sve ranije odvajaju od njih (polazak u jaslice u dobi od 6 mjeseci) a međusobna komunikacija postaje sve oskudnija. Sve se manje vremena provodi sa djecom, život je užurban i prevladava bitka za egzistencijalna pitanja obitelji.

Objavljeno u: Publikacije